U neko selo, siromašno i ćoškasto, živio je narod koji je jedva sastavlja' kraj s krajem. Gladni, bijedni, bez ikakve nade. Zemlja nikakva, a budućnost — crna ko noć.

Skupi se narod i reče: „E, ovako više ne može! Ajmo tražit bolji život, neku obećanu zemlju!" Al' ko će ih vodit? Niko ne zna put. Treba im vođa, neko da ih povede.

Izabraše nekog nepoznatog stranca koji je cijelo vrijeme ćutao ko zaliven. A oni, budale, misle — ćuti jer je pametan! Niko da provjeri zna li đe ide... niko da primijeti da je čoek — slijep.

Krenuo narod za njim ko stado za pastijom. Danima i noćima gaze kroz šume, planine i pustinje. Vođa naprijed, u tišini, a masa za njim — slijepo, ko da im je neko oči zatvorio.

Putovanje sve teže i teže. Ljudi padaju, gube porodice, gube zdravlje. Al' niko da prozbori riječ protiv vođe! Svaku patnju pravdaju — to je žrtva, brate, mora se trpjet za bolji život!

Na samom kraju puta, pred ponorom, ovi što su ostali konačno skontaše strašnu istinu: vođa je bio slijep od rođenja. Vodio ih je u propast, a ni sam nije znao kud.

Domanović nas uči da slijepo praćenje vođe — bez pitanja, bez sumnje, bez svoga mozga — vodi u ambis. Najgori nije slijepi vođa, no narod koji neće da otvori oči.